[code:pctel]A po kojim kriterijumima odredjujes sta je kvalitetno? Recimo, hoces da kupis jabuke, sigurno nemas na raspolaganju institut za proucavanje kvaliteta?[/code]
jabuke: na pijaci, što su sitnije i ružnije (ružne a ne trule od neprodavanja) - zdravije su.
jaja: pijaca - neka baba/neki deda tamo negde u ćošku što ih prodaju iz kotarice ili nekog slupanog lonca.
Generalno: kombinacija čula vida, čula dodira, čula mirisa i iskustva (ličnog i od strane proverenih prijatelja). Retko kad se pređem, gotovo nikada.
Ako je tehnička roba: da se ne pokvari posle 5min (imam u sobi EI Niš televizor u koloru kupljen negde krajem devedesetih, radi bez ijednog kvara, malo oslabio ekran ili neka elektronika pa mu treba dosta vremena da prikaže sliku, ali kada krene da radi - radi, a u drugoj sobi je neki Kopernikus - koji kao da ima duhove, par puta menjani neki delovi ej a stranac je). Tu su uglavnom Japanci glavni (pod uslovom da se nađe baš Made in Japan jer i za njih dosta rade komšije preko vode a par puta sam se uverila u to: isti proizvod od istog Japanskog proizvođača mnogo je kvalitetniji ako je Made in Japan nego npr. Made in China).
Garderoba: vid, dodir i iskustvo. Pod rukama može da se oseti kvalitet tkanine, pogledaju se šavovi i tako to. Isto to važi i za obuću. Drago mi je da su se pojavile domaće firme sa sasvim solidnim kvalitetom, šteta je što je materijal iz uvoza a dobro je što vode računa o tome šta i od koga uvoze. Cene: nešto lošiji kvalitet = kinezi (ali zato ne moram da se plašim da ako se oznojim da mi posle leđa budu u boji majice), dobar kvalitet veće cene od kineza ali nisu astronomske.
Hrana: Normalno da ću prednost dati "Štark"-ovim proizvodima u odnosu na uvozne; isto važi i za ostale domaće proizvođače. Nemam običaj da kupujem voće i povrće koje se proizvodi na ovim prostorima van njihove sezone i u sezoni kada ga kupujem to je sa sigurnošću od 99% domaća proizvodnja. E, sada količina dodataka je diskutabilna: i naši seljaci su mućak: za tršište proizvode sa "dodacima" a za sebe bez "dodataka".
Ako ne mogu da biram (kiselo grožđe) onda uzmem ono što mi je dostupno. Kod garderobe sledeći logički izbor (silazna lestvica) su Turci (samo tu treba paziti jer i njih kinezi kopiraju).
Ne bolujem od toga da nosim brendiranu robu i slično bih se ponašala i da mi nije često "kiselo grožđe". Uglavnom, prvo bih pogledala šta se nudi Made in Serbia pa ako mi odgovara odnos kvaliteta i cene, to je to. Ako ne, tražim nešto bolje i / ili povoljnije. Par puta sam naletela na proizvode koji su Made in YU (zaostali u nekim magacinima pa se sada prodaju vrlo povoljno) i tvrdim da je njihov kvalitet uglavnom nebeski u odnosu na ovo što se nudi danas (nije istrulelo, nije izbledelo, sve na svom mestu, jedino što je ambalaža često prašnjava i neprivlačna i nije modernog dizajna). Jedan od razloga je taj što npr. Ariel kupljen u DE nije isti kao Ariel kupljen u BG, iste komentare sam čula i za Niveine proizvode i mnoge druge jer oni uglavnom za naše tržište (tu spada region Istočne Evrope) nešto zakinu u tehnologiji da bi mogli da pariraju sa cenama sa verovatno, osnovnim ciljem da unište domaću proizvodnju. Takve komentare sam čula čak i za hranu.
Kod brendova najčešće su cene prenaduvane a njihovi troškovi proizvodnje mizerni, jer za njih radi (polu)robovska snaga na Jugoistoku Azije.
Da se vratim na temu.
Ima i toga da se kod nas i ne radi, pogotovo ne poljoprivreda. Ali ima i zanimljivih situacija: gde bi mladi hteli, ali njihovi roditelji im ne dozvoljavaju, jer je to sramota - išli u škole (završili zanat) pa im je mesto u fabrici a ne na njivi. Tužno je to što sve te nepopularne poslove rado rade kada odu preko grane i još se "biju" ko će pre do posla: Tamo ih niko ne vidi, pa ovde kada dođu mogu da izigravaju "gospodu" i "gospođe". A "seljaci" ne znaju da nije seljak onaj ko radi poljoprivredu već poljoprivrednik i da nije svaki stanovnik grada gospodin, već tu ima itekako seljačina, i obrazovanih i neobrazovanih.
Ima već dosta kako sam čula istinitu priču: Otišao čovek da radi kod Nemca na poljoprivredi. Nemac gaji šparglu na 20ari i od toga živi (u leto prodaje lišće cvećarama, ujesen plod fabrikama) i još ima preko da plaća radnike. Kada mu je ovaj naš rekao da kući ima 10ha (i to 10ha na ravnom plodnom pored reke, ne trebaju mu ni zalivni sistemi), možete da zamislite kako je Nemac reagovao.
ER