Sve vrednosti su pretpostavke.Ta jednačina ima za zadatak da pretpostavi broj vanzemaljskih civilizacija u našoj galaksiji. Ona se pojavljuje u zaista velikom broju različitih oblika.
Negde je R stopa formiranja zvezda u Galaksiji, izražena u broju zvezda po godini.
Vrednost člana R se prema posmatranjima procenjuje na oko 1 zvezdu godišnje, mada se teorijski pretpostavlja da mnogo toga mi ne vidimo, pa je moguće da sa novim posmatranjima koeficijent R dostigne vrednost izmedju 10 i 20 zvezda godišnje.
"Order of The Dolphin" je procenio da je vrednost fp negde izmedju 0.2 i 0.5, sto je u njihovo vreme bilo manje-više nagađanje, pošto nije bila otkrivena ni jedna planeta van Sunčevog sistema. Danas, sa otkrivenih osamdesetak ekstrasolarnih planeta, možemo mnogo bolje da predpostavimo ovaj broj. Iako još uvek imamo isuviše malo podataka za razgovor o nekim sigurnim vrednostima, možemo sa velikom sigurnošću da tvrdimo da je vrednost fp veća nego što je "Order" predpostavio.
Koristeći Sunčev sistem kao primer, vrednost se procenjuje na 1 do 5 planeta nalik Zemlji. S obzirom da je otkriveno da je Sunčev sistem neobično bogat težim elementima koji su potrebni za nastanak života, moguće je da je ovaj broj mnogo manji.
A prva tri člana i ne prave problema koliko ostali članovi.
Član fl je procenat planeta na kojima se pojavi život. Kako uopšte nastaje život?
Na to pitanje nemamo ni približan odgovor i zato je praktično nemoguće pretpostaviti ovaj broj. Njegove vrednosti variraju od 0 do 1 . Podjednako teško pitanje je i kako nastaje inteligentni život. Zato je član fi podjednako neodređen kao i član fl, iz čega sledi da i on varira od 0 do 1.
Član fc se odnosi na procenat civilizacija koje svesno ili nesvesno šalju signale u svemir. To zavisi od više faktora, kao na primer da li su dostigli naš tehnološki nivo ili da li su uopšte zainteresovani za komunikaciju.
Konačno, član L predstavlja period vremena u godinama tokom kojeg je moguće detektovati signal neke druge civilizacije. Ovaj koeficijent se često naziva i koeficijent samouništenja. To je možda pomalo nesrećan naziv pošto on ne zavisi samo od toga koliko je vremena potrebno prosečnoj civilizaciji da se samoubije, već zavisi i od načina unutrašnje komunikacije koju civilizacija koristi. Recimo, ako neka civilizacija koristi samo optičke kablove za komunikaciju unutar svojih granica i nikada u toku svojeg postojanja ne emituje nijedan radio signal, mi ih nikada nećemo "spaziti".