Neću i ne želim da otvaram diskusiju o muzičkim pravcima, a to je ako se dobro sećam, nekada bilo i zabranjeno raspravljati na MZ, jer se pretvaralo u prepucavanja unedogled.
Ali, house (koga radim petnaestak godina unazad, najviše za svoju dušu) nikada nije eksplicitno izlazio iz okvira pop-muzike. Postoje neki njegovi podžanrovi, koji su teži, mračniji, manje laki za varenje. Običan, plain house je oduvek bio pozitivan, čak veseo, i izuzetno harmonski i melodijski prijemčiv širokim narodnim masama, koje se inače zovu
populus, pa odatle i ime. Sve ostalo je najjeftinije elitističko naklapanje, e da bi se bilo "kao" van mainstreama, te da bi se muvale lakomislenije pripadnice suprotnog pola, koje troše Seku Aleksić za poneti.
Ah, da. Osim one slatke devojke, koja i ne peva tako loše (što i ne mora ništa da znači, setite se šta radim), ostatak muzike je opšta reciklaža, sa nedorečenostima, jeftinim trikovima i aranžmanima koji su prilagođeni MTV-u (which is pop, of course!)
Manite me priča o opasnim muzikantima, ovde se to ne čuje. Bar ne na ovome što sam dosada video i čuo. Setovi su jedno, a klipovi i CD drugo.
Žao mi je samo što se ovde ovoliko izbalavih, mesto da slušam PRAVI house. Ovi vaši Deep Dish to nisu, oni su Deep Shit...
Amen.