U ukupnom zagađenju životne sredine medicinski otpad ne zauzima veliki deo, ali je on potencijalno među najopasnijim vrstama otpada, jer može da dovede do zaraza i trovanja.
Zagađenje koje dolazi iz zdravstvenih ustanova je specifično i može da bude veoma opasno, kako po zdravlje ljudi koji rade u zdravstvenim ustanovama, tako i po zdravlje okoline, odnosno stanovništva i ekosistema u kojem se taj otpad skladišti.
Ovaj otpad se deli na:
- bolnički (bolničko zagađenje) i
- medicinski (medicinsko zagađenje).
Bolničko zagađenje je širi pojam koji podrazumeva sve vrste otpada, tečni i čvrsti:
- korisni, onaj koji može da se reciklira, a koji dolazi, na primer, od bolničke administracije, pretežno papir ili iz bolničke kuhinje, i
- štetni i potencijalno opasni.
Medicinski otpad potiče od sredstava i materijala koji se koriste u dijagnostici ili tokom lečenja pacijenata. Opasni medicinski otpad se deli na:
- infektivni,
- hemijski,
- radioaktivni.
Opasan infektivni otpad
Infektivni otpad je onaj koji u sebi sadrži klice, odnosno agense koji mogu dovesti do pojave različitih vrsta zaraznih oboljenja. Jednim delom, ovaj otpad potiče iz laboratorija gde se vrše razna zasejavanja bakterija, virusa i kultura tkiva, odakle se može proširiti na okolinu. Drugi deo se odnosi na ono što bolesni ljudi nose sa sobom od infektivnih oboljenja.
Posebno su značajni oni agensi koji se nalaze u krvi i derivatima krvi, a prvenstveno se misli na viruse hepatitisa B i C i na virus HIV (koji je, srećom, izuzetno osetljiv i teško preživljava u spoljašnjoj sredini).
Otpad vezan za infektivne agense može biti u tečnom i čvrstom stanju. Tečni se izbacuje putem otpadnih voda. Trebalo bi istaći da 70-80 odsto ukupnog otpada u zdravstvenim ustanovama čini tečni otpad. Zato je izuzetno bitno saniranje otpadnih voda iz bolnica na pravi način, jer su te otpadne vode pogodna sredina za razvoj pojedinih bioloških agenasa koji mogu dovesti do zaraznih oboljenja.
Kada je o čvrstom otpadu reč, tu prvenstveno postoji problem odlaganja oštrih predmeta: skalpela, igala, lanceta i sl, koji služe u intervencijama. Zarazni agensi se duže zadržavaju u iglama, pa ako se čovek slučajno ubode, može da oboli od hepatitisa C ili B.
Hemijski otpad
Toksični otpad može poticati direktno od hemikalija koje se koriste u bolnicama, posebno u laboratorijama. To su razni organski rastvarači, kiseline, baze, razne vrste reagenasa koji u određenim količinama mogu da deluju toksično. Tu spadaju i gasovi za anesteziju, ali i lekovi o kojima se retko razmišlja kao o potencijalno vrlo opasnom otpadu, jer je odlaganje i uništenje neiskorišćenih lekova i lekova kojima je prošao rok izuzetno veliki problem.
Oprezno sa toplomerima
Živa se koristi u toplomerima, aparatima za pritisak i nizu drugih aparata u medicini. Vek trajanja jednog termometra u bolnici manji je od mesec dana. Ako uzmete da, u proseku, svaka bolnica ima stotinak termometara, onda možete zamisliti koliko tu iscuri žive u toku jedne godine. Najčešće se ona spere i ode u otpadne vode. Zna se da ta elementarna, neorganska živa, u vodi, pod dejstvom odgovarajućih bakterija, može da pređe u organske oblike. Ovi oblici žive, potom, prelaze na živi svet, pre svega na ribe, pa tako i na čoveka. U tom obliku živa može da dovede do teških oštećenja zdravlja.
Opasna plastika
Dva važna hemijska agensa jesu dioksin i ftalati. Oni potiču iz PVC-a. Njihovim sagorevanjem na neadekvatnoj temperaturi hlor, koji se nalazi u PVC-u, u kontaktu sa odgovarajućim organskim materijama stvara dioksin. Dioksin se u ovom momentu smatra jednim od najjačih poznatih toksina. On je dokazani kancerogen, deluje na imuni sistem, na reproduktivni sistem i to u količinama koje su izuzetno male. Dozvoljeni dnevni unos koji preporučuje Američka agencija za zaštitu životne sredine je 0,01 pikogram. To je jedna kap dioksina u 60.000 cisterni vode. Pri tom je dioksin, kada se jednom stvori, praktično neuništiv.
Tu se nalaze i ftalati koji služe kao plastifikatori kod PVC plastike. Oni deluju na endokrini sistem imitirajući prave hormone. Na taj način remete rad hormona u organizmu. Pojava neplodnosti i kod ljudi i kod životinja se, između ostalog, vezuje i za potencijalno delovanje ftalate. Zato je važno da PVC plastika, koja je izuzetno mnogo zastupljena u bolnicama, na pravi način bude skladištena ili da se, kad god je to moguće, ne pojavljuje u upotrebi.
Postoji još jedna vrsta zagađenja vezana za medicinski otpad. To je zagađenje koje proizilazi iz korišćenja izvora zračenja. Taj segment je kod nas najbolje zakonski regulisan, jer se nalazi pod jurisdikcijom Međunarodne agencije za nuklearnu energiju, pa ovaj otpad predstavlja najmanju opasnost.
Odlaganje medicinskog otpada
U svetu postoje jasno definisani propisi za odlaganje bolničkog i medicinskog otpada. Mi nemamo regulisan način odlaganja medicinskog otpada, pa je neophodno što pre doneti odgovarajuće propise.
Medicinski otpad i zagađenje štetnim materijama iz bolnica i zdravstvenih ustanova predstavljaju ozbiljan problem koji mora biti izuzetno dobro regulisan. Propisi moraju da tačno odvoje običan od opasnog otpada, a zatim da tačno podele ovaj opasni otpad po vrstama i da propišu njegovo uništavanje i skladištenje.
Godišnje na deponiji u Vinči kraj Beograda, zajedno sa ostalim smećem, završi i oko 2314 tona špriceva, gaza, zavoja, epruveta i ostalog medicinskog materijala koji predstavlja potencijalni izvor zaraze. U Beogradu ne postoji sistem za kontrolisanje medicinskog otpada, niti ima uslova za njegovu eliminaciju. Grad planira da izgradi postrojenje za spaljivanje ovog otpada, a nedavno je raspisan i konkurs za nabavku savremenih uređaja za sterilizaciju opasnog medicinskog otpada kako bi se sprečilo njegovo nekontrolisano mešanje sa ostalim smećem.
Autor: prim. dr sci. Bogoljub Peruničić, specijalista medicine rada