Ženski ugao:
Mlada žena sa dvoje male dece (jedno beba), u to vreme bez interneta i bez posebnog interesovanja za vesti, ne verujem u glasine.
Onda je krenulo, baš u delu Novog Sada u kom smo živeli, 2 km vazdušnom linijom, telefoniram, a po meni sipće pesak od maltera iz otvora za tavan. S druge strane linije mama - i kod njih je krenulo istovremeno. Odmah su mi pozvali muža u rezervu, pvo, normalno, zbog čega sam pukla totalno. Posle su stalno tukli rafineriju koja je na 3 km od nas. Oplakala svaki most.
A onda jednog dana dođe izvesni tip da popiše žene sa decom mlađom od 6 godina, koje bi se pri eventualnoj kopnenoj intervenciji morale skloniti u atomsko sklonište obližnjeg poljoprivrednog giganta. E to me je oduzelo od straha: sa bebom u sklonište, šta sa pelenama? šta sa mlekom? neće valjda da idu po kućama i ubijaju nas, a i što bi... Ali kad organ bezbednosti kaže, znači, moguće je.
Posle se oguglalo, prestali da idemo kod komšije u podrum, ljudi se danju zezaju, druže, besposličare, deca se igraju, pa unezvereno dotrče kući kad čuju avione, a ja sam maštala o tome da umesto sata RTS-ovog (dez)informativnog programa gledam glupave serije i vratim se starim predratnim "problemima". "Mali problemi leče se velikim" - na umu svih 77 dana.
Dva dana pre prvog bebinog rođendana tukli su najžešće dotad, a u našu ulicu sleteo je lim iz rafinerije, dan pred rođendan potpisan je mir, a tatu smo čekali još desetak dana.
"Ne teče reka, nego voda. Kao što ne prolazi vrijeme, nego mi"