Citat:
I ja sam ostala zbunjena.
Upravo da bih izbegao dugoročnu, bolje reći doživotnu, zbunjenost, morao sam da prihvatim stvari onakvim kakve jesu, bez ikakvog pokušaja racionalizacije, razumevanja, ali to je bio proces, nimalo jednostavan.
Možda je takav jedan proces najbolje opisao čika-Jova u đulićima-uveocima...
Ja i dalje ne znam odgovore na pitanja koja ste postavili, niti ih tražim, ali trebalo je stići do stadijuma kada se prestaju tražiti odgovori, jer su u principu svi koji Vam na pamet padnu tačni, a ni jedan ne zadovoljava u potpunosti.
Niko Vam neće zameriti ako Vas ovo sve i dalje zbunjuje, ja ponajmanje, jednostavno Vi i ja imamo sasvim drugačije lekcije za savladavanje i nemojte nikada učiti lekcije koje Vam nisu namenjene, pogotovu se ne zavaravajte da će te ih savladati ako Vam neko "šapuće na času".
U ovim
stvarima razumu i bilo kakvoj racionalizaciji nema mesta, zato ih samo treba nemo saslušati, AKO VAM JE VEĆ DATO DA IH ČUJETE, i ništa više.
Ne trčite, ne jurite, ne proganjajte
ono što Vam spontano nije ušlo u život.
Zamislite ljude iz doba Žila Verna dok čitaju njegova futuristička dela o najavi tehnološko-tehničke revolucije.
Ko je tada mogao i u svojim najluđim snovima da pretpostavi da je taj čovek do u tančina opisao tehnički svet budučnosti?
Teško je tako nešto pretpostaviti danas, razumem ja to, jer živimo upravo u takvom svetu, nijansa gore-dole.
Dakle u ono vreme Žil Vern je dao tačnu viziju budućeg, materijalističkog sveta, a danas imamo pisca sličnih osobina, samo onog koji se sada bavi u svojim delima, na sličan način, ali onom drugom dimenzijom ljudskog postojanja, nematerijalnom , duhovnom.
To je Džejms Redfild.
Mislim da će mnogi od nas biti svedoci realizacije njegovih vizija, koliko god tvrdokornosti bilo u prihvatanju tako nečega.
Mogu misliti šta je tek nauka Vernovog vremena imala da kaže o životu i putovanju pod morem i slanju ljudskih posada na Mesec.
Nama, običnim ljudima, to danas čak više nije ni interesantno.
Citat:
llux:
I oslobadja odgovornosti ubice i manijake, jer je predodredjeno da se tako desi.
Biće tu problema oko prihvatanja nekih neminovnosti, a sve uslovljeno uglavnom inertnošću po pitanju otvaranja uma, pogotovu za, po današnjim merilima, nepojmljive stvari.
U svojoj završnoj reči na suđenju vinovniku saobraćajne nesreće, danima sam razmišljao šta ću reći, hoću li stegnuta grla uopšte moći bilo šta da kažem, da bi u trenutku kada mi je sudija dao reč, bez grča u grlu iz mene izletela salva rečenica kojima sam uglavnom zamolio sud da okrivljenog što blaže kazni, apelujući i na tužilaštvo da svojim eventualnim žalbama ne dovodi u pitanje blagost sudije i njegove odluke.
Za dvostruko ubistvo iz nehata i ne znam tačno koji je opseg i vrsta kazni, niti me zanima, već me je tada najviše mučila činjenica kako će mala devojčica osuđenog da živi bez tate dok je on na odsluženju kazne.
Samo je hteo tada nekome da pomogne, a ne da izazove bilo kakvu nesreću i naše su se sudbine ukrstile.
Da, llux, moglo bi se reči da je krivica dimenzija isključivo materijalističkog aspekta postojanja, dok u duhovnom postoje samo lekcije.
Pogotovu je smešna i bez ikakvog utemeljenja sa aspekta delovanja religije, insistiranje na grehu.
Ne kaže li čak i mudra izreka da se čovek na greškama uči.