Citat:
Boris Tadić:
Ne tovari te niko na pamet, nego na ucenu, na prazan džep, na 10 neplaćenih računa kod kuće, na kiks, na trenutak. I kada nakupiš 1000 takvih trenutaka - zvanično si lobotomiran.
Ostane ti kačamak u glavi. Pa da bi sprečio takve situacije, onda razmišljaš unapred, a ne otkrivaš Ameriku hiljaditi put samo zato jer misliš da imaš snage ili ti se čini da si baš ti "the chosen one" čije pravdoljublje ceo svet jedva čeka da pohvali.
To je problematika. Opterećivati mozak ceo život tuđim parama ili svojim ?
Pazi, ja znam da komunikacija sa poslodavcem cesto ume da bude pogubna po mentalno zdravlje. Nije problem biti ucenjen par puta, problem je dozvoliti da nakupis hiljadu trenutaka o kojima ti pricas. Ako treba da jedem mesec dana hleb da bi sledeceg jeo hleb i so, a sledeceg na to dodao i sok vikendom, ja cu da se borim, zato sto vidim uzlaznu putanju.
Nije mi bio problem da sa 16 godina radim u PKB-u za letnji raspust, i da iako mi je opis posla bio da tovarim bale sena, postupim po naredjenju i pomognem veterinarima hvatanjem teleta za noge i izvlacenjem istog iz krave. Ja sam znao da cu na kraju dana imati hiljadu dinara(sta god radio osim davao bu** i jeo ono sto se ne jede), a na kraju meseca dovoljno love da kupim kompjuter.
Nije mi bio problem da u 19 godina, odmah nakon srednje skole, radim na restauriranju kuce burzuja u nekoj selendri na Staroj planini, koja je inace bila stara sto godina, i svakog jutra pre nego sto sam se popeo na krov, molio sam se da tog dana ne propadnem kroz trule grede i poginem. Ali znao sam da cu skupiti dovoljno para da platim internet, kupim neku garderobicu itd itd.
Onda sam shvatio da covek treba da radi pametnije a ne jace, pa sam celu godinu proveo na internetu uceci programiranje, spremajuci se za fax itd.
Sada radim kao freelancer, imam dovoljno da platim fax, internet, bolji kompjuter, garderobu, izlaske, stan itd itd. Jbg, nisu nenormalne pare, ali za trenutnu situaciju su mi dovoljne. Nastavljam da se usavrsavam i studiram, pa sta bude. Ali znam da cu da se borim dok mogu, i smatram da mogu da se izborim za normalan zivot za sebe i porodicu. A oni sto izadju za vikend sa 500 dinara koje su im dali mama i tata pa se prave vazni mogu samo da mi pljunu pod prozor.