Citat:
darkosos:
@RedHat
Neke stvari ne mogu biti "shvaćene". To je osnova svih mističnih iskustava. Svet je jedna velika povezana celina, a naš racio ne može doživeti a kamoli opisati to, jer je njegov pristup analitički. On upravo radi obrnuto : ovu jedinstvenost deli tako da dobija parčiće koji su pogodni za analizu. Pa im još i oduzima neke osobine, e da bi mogao da ih shvati (apstrakcija). To ubija mogućnost doživljavanja celine.
Svima koji su dugo razmišljali o nečemu je poznato iskustvo da posle duge i intenzivne racionalne analize i "zaglavljivanja", odglavljivanje dolazi potpuno neočekivano, pa čak i u snu. Dakle dobili smo poštu iz unutrašnjosti :)
Delimično se slažem sa tobom. Ono što
može biti shvaćeno jesu naši duševni pokreti, oni čiju logiku delovanja mi nismo u stanju da sebi intelektualno objasnimo, ali oni
nisu nesvesni. Za razliku od kauzalnog modela, tipično korišćenog pri pokušajima objašnjavanja psihe, a inspirisanog optimizmom i uspesima nauke 19. veka (dakle pre svega mehanike), izvesne teorije ličnosti ove stvari posmatraju teleološki, tj. kao
usmerene ka izvesnom cilju. E, tog našeg cilja, koji zapravo i određuje naše postupke i psihičke kretnje, a koji je formiran u našem najranijem detinjstvu, mi često nismo svesni, ali nam on ipak presudno utiče na stvaranje naše ''sheme apercepcije'', tj. onoga što random naziva ustaljenim šablonom mišljenja (ili nekako slično, zaboravio sam). Oslobađanje od toga je duga priča, i uglavnom zahteva pomoć sa strane. Tu se onda zaista i može govoriti o misticizmu, ali radi se o putu koji je pun opasnih zamki i privida, na koje je moguće potrošiti život, a nikud ne stići. Setimo se biblijske parabole o širokom i uskom putu...
Svakako, intelekt ima velika ograničenja, i njegova hipertrofija nije baš uvek sreća za čoveka, a naročito bi pogrešno bilo pomisliti da se samo njime može spoznati smisao života.