Citat:
Marko_L: pctel je ubo u suštinu problema. Jednostavno, krivi su roditelji.
Najlaksa isprika. Roditelji mogu biti samo
dio problema. Takvom konstatacijom odbijas i da uracunas da osoba moze da ima svoj stav/misljenje ili da odlucuje o svom zivotu. Htio ili ne, takodje brises mogucnost da neko zeli da radi zbog sebe, a ne zbog tate/mame i sl.
Citat:
...i po pravilu, takvi u kasnijem periodu imaju mnogo problema. Ne radi im se ništa teško što ima veze sa saginjanjem, penjanjem, nošenjem bilo čega težeg od 100 grama, hteli bi odmah u neku kancelariju i po mogućstvu 5000 evra platu, a pošto to ne mogu da imaju, onda cevče pivo ispred nekog dragstora (opet uglavnom od tuđih para) i proklinju "državu u kojoj nema posla".
Je l' to pises o sopstvenom okruzenju? Ko pravi ta pravila?
Citat:
Mislim, ajde što klinci od 13-14 godina neće (mada bi već u tim godinama trebalo polako da se stiče neka radna navika)...
Generalizacija za generalizacijom... Nekad nije ni pitanje da li neko hoce ili nece, nego KADA da se sve stigne. Eto, par primjera, kombinacija gimnazije i srednje muzicke; po citav dan si napolju, od sedam, do pet-sest uvece; posljednji cas ti se preklapa sa prvim casom u drugoj skoli (hajde smisli kako da budes na dva mjesta u isto vrijeme?), kad dodjes uvece, predmeti za obe skole + koncerti/nastupi + vjezbanje + master classes + trebas da jedes + da spavas + ako imas takmicenja iz nekih predmeta, onda casovi na faksu + dodatni casovi + ako se profesori nalaze u drugom gradu, putovanje (od-do) + sam odlazak na takmicenja + da izadjes + svakodnevni zivot + sport/da se izduvas. Doduse, poznajem dvoje ljudi koju su vidjeli da je moguce napraviti i par poslica dok sjede u tim klupama, upravo zato sto im je povecan kontakt sa zivim bicima.
A da...ovaj kalup o odredjenom nacinu sticanja radnih navika ne podrazumjeva da ce se ti isti klinci od 13-14 godina susresti sa nastavnicima koji imaju maaaalkice nerealna ocekivanja od ucenika (iako ovi mogu da provedu i dan i noc pred knjigom, samo da bi im se upisala dvojka). Kad da neko i razmislja o radu kad im se prikaci neko ostecen i moraju da ih vuku koju godinu za sobom? Znaci, sasvim normalni ljudi, cak i natprosjecno inteligentni, ali ako ti je pripisan neko ostecen - nema sanse da se izvuces dok traje skolovanje; sem da mijenjas citavo okruzenje.
Onda par drugih primjera, posto su zakoni zhnj, nije sredjena regulacija zaposlenih (pogotovo ako je neko mladji od 15 godina), pa imas ljude koji se prosto izivljavaju, i vide mogucnost da bukvalno iskoriste radnika u svakom smislu. Par losih iskustava, ili cak i jedno - dovoljno da osoba odustane i nastavi sa skolom (u nadi da nece imati posla sa takvim budalama kad bude imala vise strucnog znanja koje moze da proda - izracunaju
opportunity cost i vide sta im se vise isplati), ili dovoljno da se naljuti i krene mini start-up (home based), koji ce za godinu-dvije moci da osmisli i pocne sa necim svojim (bar u zdravijem psiho-okruzenju).
Citat:
... ali totalno mi neshvatljivo ima studenata koji...
Ali totalno mi neshvatljivo ima radnika koji...
Kako ovo zvuci?
Meni malkice restriktivno, u smislu da neko misli da postoji samo jedan odredjen nacin koji je nekom prihvatljiv za razvoj karijere/zivota i svega ostalog. Nije sve crno-bijelo, niti neciji nacin zivota mora biti nekom drugom razumljiv, niti je neophodno pravdati svoje odluke, a jos manje za ne/korisnost (u) drustvu (koja to skala oficijelno mjeri?). Sto ljudi, sto cudi. Kako ljudi u drugim zemljama zive? Upravo zato je raznovrsnost zivota zdrava stvar, i nastojanje da se ljudi bave svojim izborom, a ne sta je neko drugi/lijevi uradio ili propustio. Nemoj da me pogresno razumijes, ali ako ides linijom da od tog do tog perioda to i to mora da se desi, ili neko mora toliko da zaradi, ili ako karijera nije krenula onda nikad nece, ili karijera krene i traje par godina i onda nista - covjek moze da se osakati od mogucnosti koje mu zivot pruza. Cije se to norme ispunjavaju takvim pristupom?
Citat:
Ameri to pametno rade, svaki klinac već sa 14-15 godina mora da zaradi svoj džeparac, tako što će ili da opere kola, ofarba ogradu, ide u kupovinu ili nešto slično, pa lepo kad napuni 21 godinu, naučio si ga da radi, tj. usadio si mu radnu naviku, platio si mu školovanje, a za ostalo nek se snađe sam.
Pa ako ti se svidja takav nacin zivota, niko ti ne brani da ga primjenjujes jednog dana sa sopstvenom djecom. Sad svi trebaju da rade nesto preskriptivno, jer to je toboze formula za rad.
Eto, primjer iz AU. Roditelji jednog poznanika su imali slican pristup. Osoba je radila od svoje 14-te, upisala zahtjevan faks, i sad posto zivi nekoliko hiljada kilometara od roditelja, oni su joj dva dana prije pocetka studija javili da ce je staviti na tkz. 'allowance'. Osoba se pita sta im sad bi, ali eto, roditelji zele najbolje... Krece faks, i izdaci sa knjigama na pocetku su vec cetvoricifren broj, a oni salju po npr. 100 svake sedmice. Rezultat: cak i sa svim ustedjenim novcem, nema dovoljno da kupi osnove knjige, a jedna knjiga na trocifren broj studenata u biblioteci, i ne mozes da je posudis. Kome treba knjiga dva dana pred ispit? Osoba ide svakodnevno na predavanja, onda radi svakog drugog dana + po citav vikend (12 sati svakodnevno); treba platiti i racune stanovanja + hranu + struju itd. Rezultat na kraju godine: sh&t rezultat, nervni slom, i godinu oporavka u instituciji. Mama i tata kazu da su htjeli osobu nauciti o vaznosti novca, ali ocigledno nisu mogli kupiti zdravlje. Naravno, platili su skolovanje, ali zaboravili da uracunaju da su neophodne knjige i to u odredjenim intervalima. Ista stvar se desila sredinom godine (nove knjige, novi racuni), i cak i kad je radila maksimalno, osoba nije bila u stanju da postigne sve. Najgora stvar od svega je bila sto su vodili eksperiment sa osobom koja je vec imala osjecaj za rad, i kojoj nije bilo tesko nista da radi - a na kraju su je onesposobili, jer je osoba dozivjela burn out.