Citat:
Wega: pa nemoj da zivis lose. nemoj biti mazohista, pici u kupinovo/kulpinovo/kulpin/k...., poboljsaj sebi standard.
Mozda si mislio da govoris nesto apsurdno, ali dotakao si sustinu. Mi koji imamo svoje radnje, po ceo dan smo napeti, borimo se medjusobno za kupce, borimo se sa kupcima da ih pridobijemo, u strahu smo da nam ne uleti inspekcija i lupi kaznu u vrednosti godisnjeg rada zato sto se, lupam, sa nekog proizvoda odlepila cena. Ili smo zaboravili da je zalepimo, nebitno. Imamo alternativu - zaposlimo se i tako umesto da 24 sata ludila, imamo takvo ludilo 8 sati dnevno. Medjutim, ni 8 nije malo - terba trpeti gazdu koga je sinoc zena izgrdila sto se zadrzao u kafani pa danas leci komplekse na radnicima. Treba raditi prekovremeno ako ima posla, treba popiti otkaz ako nema posla, treba zaboraviti socijalno i penzijsko osiguranje... ima i to alternativu - mozes biti nezaposlen, sastavljati kraj sa krajem, traziti posao godinama... ima i bolje od toga, mozes biti svercer, ici preko u Madjarsku, Bugarsku, ili Rumuniju, kriti od carinika sitnu buvljacku robu po torbama sa prljavim vesom, posteno raditi i izlagati se opasnosti da te uhvate i oteraju na robiju. Mozda ne bas oteraju na robiju, ali svakako uzmu sve i zapisu kaznu koju posle gledaj kako ces da platis. Sta covek da izabere od svega toga??? stvarno nije lako, sve gore od goreg...
A onda se pojavi neki lik koji radi 3 dana mesecno i to nesto pogodno za razgibavanje, ne drhti ni pred kim, ne interesuje ga narocito ovaj novac za kojim svi ostali idu kao hipnotisani, jos usput prosipa i neke velike misli... A jeste li se zapitali zasto mi nemamo iste takve misli? Zato sto nemamo vremena za razmisljanje, mozak nam non-stop radi u zoni crvene uzbune...
Od jutra budi nas budilnik, spava nam se ali u strahu smo da ne zakasnimo, ustajemo a vec mrzimo i sami sebe i taj posao na koji moramo... pa onda nas nervira ili sto nema tramvaja ili sto je guzva po gradu pa ne mozemo da prodjemo prokletih kilometar pola sata. Nerviraju nas hiljade vozaca oko sebe, gde su svi kog vraga navrli, koja je to stoka da navali namerno bas onda kad morate na posao. Pa stizete, mrzite portira koji gleda kad prolazite, mrzite sefa koji ulaze primedbu na vase vreme dolaska. Radite osam sati taj posao koji vam je vec dosadio i koji radite iskljucivo zato sto morate. Dolazite kuci, pa tamo sa muzem/zenom koji ima takav radni dan razmenjujete svu tu negativnu energiju koja se skuplja celog dana. Ne mozete jedno drugo ocima da gledate. Utom i zaspite i imate osecaj da vas vec sledeceg trenutka budi budilnik. I kad da imate vremena za razmisljanje i kako da imate tako lepe misli kao neki tamo pcelar iz Kupinova koji ima vremena na pretek za sta god mu treba i ne treba?
Iskreno, pozeleo sam da odem u neko selo i budem pcelar i drvoseca. Ako je neko bio spreman da radi 24 sata na dan da bi zaradio te proklete pare, ja sam. I sta sam postigao? Zaradio sam jedan auto srednje klase, 12 godina star i ono sto sam pojeo, popio i obukao. Mislio sam da cu jednog dana kupiti stan, ali stiglo je dete i sada mesecno nista ne pretekne. Velike pare mi prodju kroz ruke, napravi se razlika u ceni koja nekog meseca bude trocifrena a drugog cetvorocifrena. I sta bude sa tim parama? Prvo za zakup poslovnog prostora 300 EUR-a + struja, voda, telefon, internet, infostan = 400 minimum + knjigovodja = 500 + porezi i doprinosi = 700 + oglasi (osmina strane u halo oglasima)=1000, ono sto pretekne (ako pretekne) preko je moje, a ako ne pretekne onda sam dzabe mesec dana cepao cipele dolazeci na posao. Ostali uticaji posla na psihu su vec pomenuti. Kako da ne pozelim da budem pcelar iz kupinova koga boli ona stvar za sve to? On moze po ceo dan da zeva po kafanama i kladionicama, ja to sebi vise ne mogu da dozvolim. Mozda ne bi bila losa ideja da razmislim kako da svoj zivot reorganizujem tako da zivim kao Miki. Ali, jebiga, kasno je, kao sto covek ne moze sa 28 godina da postane fudbaler, isto tako ne moze da postane ni Miki. Sada kada imam dete koje place i zenu koja me namerno nervira, malo je kasno. Kad sam bio mali nisam imao nekog idola, nekog ko sam zeleo da postanem kad porastem. Sada imam Mikija, on je neko ko cu ja mozda do kraja zivota zeleti da budem, a nikada necu biti. Mozda ja imam mnogo toga sto on nema, ali... covek je takvo prokleto bice, na ono sto ima ne obraca paznju a ono sto nema mu mnogo nedostaje.
Samo ti sinko (administratore) radi svoj posao.