Ima razlika od procesor do procesor. Svi generalizacije se neispravne kad se govori o procesorima, jer svaki procesor je na neki nachin poseban kao i svaka zhena. Svki model je razlichit u arhitektura, podrzhane tehnologije, instrukcije, frekfencija, performansi, namjena, potroshnja, proizvodstveni proces, nachin izrada, kvalitet, mane i t.d.
Generalna razlika je u moguchnost za adresiranja memorije. 32bit-nih procesora teoretski mogu da adresiraju do 4GB(2 na stepen 32), dok 64bit-ne mogu do 16777216TB(2 na stepen 64). Ne svaki danashni 64bit-an procesor adresira ovoliki prostor, jer je to samo teoretski izvodljivo, pa kod nekih modela ova granica je smanjena na 1TB(2 na stepen 40). Naravno potreban je i 32bit, odnosno 64bit operativni sistem da bih bilo ovo izvodljivo.
Ranije, kad je bio MS-DOS najrasprostraneti OS, veliki programerski hendikep je bio adresiranje, jer ovaj je 16bit. Njegov limit je 65536 bajti ili 64kB. Programeri su bili ogranichene u deklrariranja promenlive i polja, pr. maksiumum od dvodimenzionalna matrica od 90x90 realnih(8 bajtnih) elemenata. Programiranje memoriske zahtijevne probleme, sozadavo naknadnih problema pri organizacije memorije, segmenta i offseta; XMS i EMS; i t.d. Sa evolucije na 32bit-nog moda rada, ova granica se pomerila na 4GB(matrica 23170x23170 realnih elemenata) , koja na pochetak je izgledla onako nedostizhna da bih predstavljala limit, isto kao i danashna od 16777216TB.
gOJDO