Po Ustavu SFRJ iz 1974., "u sluzbenoj i javnoj upotrebi nalazili su se jezici naroda i narodnosti", pri cemu nisu taksativno navodjeni. U to vreme, jezici naroda bili su srpskohrvatski (odnosno hrvatskosrpski), makedonski i slovenacki, a svaka narodnost (nacionalna manjina) imala je pravo da koristi svoj jezik u zvanicnoj komunikaciji. To je dovodilo do komicnih situacija... Jednoj firmi sa severa Vojvodine, Slovenci su uporno slali dokumentaciju na slovenackom jeziku, oglusujuci se na molbe da je salju na SH/HS. No, kada im je vracen materijal uredno otkucan na knjizevnom madjarskom, presli su na SH :).
Slicno je definisao i Ustav SR Srbijem kao i ustavi SAP Kosova i SAP Vojvodine. Na celoj teritoriji mogao se koristiti bilo koji jezik naroda ili narodnosti.
The Time is Near!